Početak školstva na našem području
Vrbovečko pučko tj. osnovno školstvo ima višestoljetnu tradiciju. Prema dostupnim dokumentima pučka škola osnovana je već u travnju 1769. g., no, čak već u 1669. g kao prvi učitelj u Vrbovcu spominje se Gašpar Hajak, iako nije sasvim jasno koliki je bio obuhvat djece, da li samo manji broj djece vrbovečkog plemstva ili je to uključivalo i djecu pučana. Postoji i podatak da je 1840. g „na području kraljevina Hrvatske i Slavonije prvi školski vrt osnovan u Vrbovcu“. Pučko četverogodišnje školstvo gotovo se nije mijenjalo sve do kraja Drugog svjetskog rata.
Godine 1947./48. uz Osnovnu školu osniva se i Škola učenika u privredi, to je bio prvi oblik obrazovanja viši od četverogodišnje pučke škole, a od 1945. osnovne sedmogodišnje ili osmogodišnje škole. No, i ta Škola učenika u privredi prestala je s radom u Vrbovcu 1958. g. Vrbovečke djevojke i mladići, ako su željeli nastaviti svoje obrazovanje, bili su osuđeni na svakodnevno putovanje u Zagreb, Bjelovar, Križevce i tko zna u koje još gradove. Poznat je izraz iz tog vremena „vlakaši“ koji se odnosio uglavnom na učenike koji su svakog jutra putovali u svoje škole i popodne se vraćali. Ovaj način obrazovanja, zbog svakodnevnog putovanja bio je težak učenicima, ali i skup njihovim roditeljima. Mnoga djeca zbog toga nisu nastavljala školovanje u srednjim školama i zanatima.
Osnivanje Gimnazije
Narodni odbor općine Vrbovec, sagledavajući ovaj problem i nedostatak školovanih mladih ljudi koji su bili neophodno potrebni tada ubrzanom razvoju privrede i društva 27. XII. 1961. donio je odluku o osnivanju Gimnazije u Vrbovcu koja je s radom počela u školskoj godini 1962./63. Po odluci trebao je biti upisan samo jedan razred. Usput: općina Vrbovec tada je obuhvaćala današnje općine Dubravu, Gradec, Farkaševac, Preseku, Rakovec i grad Vrbovec. Koliki je bio interes za upis u gimnaziju, govori i podatak da su upisana čak dva razreda s po ukupno 63 učenika. Nekoliko učenika zbog toga što su premašili dob za upis u srednju školu, dobili su posebno odobrenje za upis u prvi razred. Osnovano je i povjerenstvo u sastavu: Matija Ban (upravitelj Osnovne škole „7. Maj“ Vrbovec), Jelisava Mirković (povjerenik za školstvo NOO Vrbovec) i Đorđe Damjanović (upravitelj bivše Škole učenika u privredi i kandidat za prvog direktora buduće gimnazije). Povjerenstvo je na vrijeme obavilo sve pripreme pa je 5. rujna 1962. svečano otvorena prva srednja škola u Vrbovcu koja je nazvana po velikom hrvatskom pjesniku – „Gimnazija Vladimir Nazor“.
Prvi Nastavnički zbor
Prvi nastavnički zbor bio je u sastavu: Matija Ban, Đurđa Bilanović, Đorđe Damjanović (ujedno i direktor), Dragutin Marković, Marija Pavlina, Zora Prpić i Berna Zadrović. Prvi radni dan održan je 6. rujna 1962. Prvo nastavno predavanje održala je prof. Berna Zadrović, profesorica književnosti i hrvatskog jezika.
Početak rada gimnazije „V. Nazor“ Vrbovec
Nastavničko vijeće : rujan 1963.g
Tako je Vrbovec poslije gotovo tri stoljeća od prve pučke škole dobio i srednju školu. Gimnazija je od svog osnutka doživjela mnoge transformacije u razvoju, uvedeni su i mnogi drugi obrazovni programi. Današnji naziv (za sada jedine srednje škole u Vrbovcu) je Srednja Škola Vrbovec i obrazuje mlade ljude u programima: opća gimnazija, u obrazovnom sektoru ekonomija, trgovina i poslovna administracija– zanimanja: ekonomist i prodavač; ugostiteljska struka – zanimanja: kuhar i konobar; prehrambena struka – zanimanje: mesar; u obrazovnom sektoru strojarstvo: brodogradnja i metalurgija–zanimanja: automehaničar, autolimar, plinoinstalater, tokar, strojobravar, instalater grijanja i klimatizacije i u programu CNC – zanimanje operater/operaterka.
Prvi maturanti
Dakle, gimnazija je počela radom šk. god. 1962./63., a četri godine kasnije, tj. u lipnju 1966. dobili smo prve maturante (od 63 upisanih učenika u prvom razredu maturiralo ih je 55).
Iz 4.A školske godine 1965./66. su:
Zvonko Babić, Ivan Baćani, Darinka Bastašić, Ruža/Marija Bertek, Katica Blažinović, Damir Crnogaj, Stjepan Dobrica, Drago Dragija, Božo Haboić, Milan Herček, Nikola Ivkanec, Marina/Marija Majstorović, Zvonimir Medverec, Katica Merkaš, Zlatko Petrunić, Branko Preradović, Željka Pretković, Antun Prihistal, Ankica Rubenčić, Aca/Anica Solarić, Ivan Tuk, Sveto Vrhovec i Ivan Vuzdar. Ukupno 24 maturanta. Razrednik 4. A bio je prof. Antun Šikić, profesor matematike.
4. A školske godine 1965.-66.
Iz 4. B školske godine 1965./66. su :
Ivka Andrijac, Ivan Beg, Branka Birt, Ljerka Blažur, Milan Borić, Lidija Crha, Zdenka Cvrtila, Anica Đurašina, Marija Ferenčak, Barica Forgač, Anica Fučec, Đurđa Habijanec, Maja/Marija Klarić, Milica Komanović, Biserka Koretić, Katica Kralj, Ivanka Kučerauer, Zdenka Kukčec, Ivan Lisičak, Nada Novak, Zlatko Pašer, Ana Pavun, Stjepan Poslončec, Branka Prekomorec, Ljerka Presečki, Vera Smejkal, Slavica Smolčec, Milan Škrnjug, Ivan Špoljarić, Ljerka Turčin i Marica Žitnjak. Ukupno 31 maturant. Razrednik 4. B bio je prof. Josip Velebit, profesor hrvatskog jezika i književnosti.
4. B školske godine 1965./66. g
Zar već 50 godina …
Od 20. do 29. lipnja 1966. polagali smo završni ispit, popularnije maturu. Dok smo svi imali bogato iskustvo s polaganjem i provjerom znanja na kraju svakog razreda, poneki su imali i iskustvo s polaganjem popravnih ispita. Polaganje mature za sve nas bila je sasvim nova situacija. Naši profesori u svakom trenutku znali su što od svakog učenika mogu očekivati u razredu, pa i mi sami učenici. No, većinu od nas pred maturu uhvatila je trema, mislili smo da će nam cijela budućnost ovisiti o ta tri pitanja iz svakog od tri predmeta. Matura se sastojala od obaveznih ispita iz hrvatskog jezika i književnosti, iz ispita iz matematike i obrane maturalnog ili domaćeg rada kojeg smo mogli birati iz ponuđenih tema iz raznih predmeta. Većina nas je imala sreću odabrati temu u kojoj smo „bili doma“. Ponuda tema ovisila je o dobroj volji naših profesora, koja se nije nužno morala poklapati sa željama maturanata. Što smo odbrali za maturalne radove, bar mi iz A razreda: hrvatski jezik samo jedan rad, po dva rada iz matematike, kemije i nacrtne geometrije, po tri rada iz geografije, četiri rada iz biologije, a čak deset radova iz fizike. Za B razred nisam našao pouzdane podatke.
Dok pedeset godina neke institucije, poput škole, predstavlja tek trenutak u njenom radu i razvoju, nama prvim maturantima prošao je gotovo cijeli životni vijek. Iako se većina nas osjećamo kao da smo tek maturirali, a svi smo već u mirovini, iako mnogi od nas nisu u mirovanju. Mnogi su već bake i djedovi, imamo i jednog pradjeda, a za prabaku nisam siguran.
Tko nas je napustio …
Dok je većina nas više ili manje zadovoljna svojim životima u zlatnoj jeseni života, čak trinaest naših „šulkolega“ nije više među nama. Sreću da dožive pedesetu godišnjicu svoje mature i naše najbolje godine nisu imali: Milan Škrnjug (’91.), Lidija Crha (’92.), Ana Pavun (’98.), Stjepan Dobrica (’99.), Branka Prekomorec (’01.), Milan Borić (’03.), Đurđa Habijanec (’04.), Ivka Andrijac (’05.), Drago Dragija (’05.), Ivan Baćani (’07.), Marina Majstorović (’14.), Milan Herček (’14.) i Ivanka Kučerauer (’15.). Još ih pamtimo sa svim njihovim sjajnim osobinama i ponekom mladenačkom nepodopšitom. Pamtit ćemo ih sve dok bude živ i posljednji maturant prve generacije vrbovečke gimnazije. Oni su ipak nerazdvojni dio naših najljepših školskih dana. Pjesnički rečeno: „Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“.
Zlatni pir …
Posudit ću i dva stiha manje ili više popularnih šlagera : – Godine se rasule kao ptice u letu … – Dani lete kao laste, al nijedan, al ni jedan ne vraća se …
Rijetka je privilegija biti pripadnik prve generacije bilo koje škole, na što smo svi mi izuzetno ponosni. Životni putovi odveli su nas u raznim smjerovima, ali većina družimo se i danas : poslije mature slavili smo tek 10.-godišnjicu, a zatim svakih pet godina, a od 2014. godine većina nas ima želju da se nađemo svake godine bez velike pripreme, tek na pokojem kolaču, soku, kavici, pivici i gemišteku. Što nas je manje, sve smo željniji vraćati se u školske dane i uspomene iz tih dana. Družili smo se i 2001. g. o 35.-oj godišnjici. Na satovima razrednih zajednica naši profesor su u dnevnik A razreda zapisali: 35 godina? Pa to je nemoguće. U dnevnik B razreda upisali su: Kako vrijeme brzo prolazi, leti! U potpisima su: Dragutin Marković, Berna Zadrović, Đurđa Bilanović i Antun Šikić. A kako će opisati i našu 50.-u godišnjicu? To ćemo saznati ove godine od naših profesorica jer su nas u međuvremenu Dragutin i Antun, nažalost, napustili.
Okupljanje u lipnju 2001. g.
Izložba slika …
U pripremi izložbe slika želio sam prikupiti slike svih maturanata naše generacije i to iz vremena mature (godinu/dvije prije ili poslije od 1966. nije važno), i današnje. Tko prije, tko kasnije donosili su mi svoje slike. Nerijetko bio sam začuđen, čak sam pomislio da su mi cure moje generacije slučajno, a možda i namjerno dale slike nekih glumica koje su u mladosti sigurno sakupljale. Kad sam shvatio da su to ipak njihove slike iz gimnazije, pomislio sam: „Ma koliko ljepotica u našoj generaciji?“Dok sam ih tada sigurno zagledavao i uživao u njihovim izgledima, pedeset godina je učinilo svoje, sjećanja su izblijedjela. Izložba slika postavljena je u Gradskoj knjižnici Vrbovec.
Maturalna putovanja …
4. A prve generacije za svoje maturalno putovanje odabrali su kolijevku svjetske civilizacije i kulture, Atenu i Grčku. Putovanje se odvijalo u kolovozu 1965. Na putovanje smo išli vlakom do Atene,trebala su nam cijela dva dana i jedna noć. Obišli smo najznačajnije muzeje u Ateni. Bili smo impresionirani svime što smo vidjeli, posebno skulpturama koje su stare dvije ili tri tisuće godina, možda i više. Uz Atenu obišli smo i Korintski kanal, Delfe, kupali smo se u Egejskom moru. Na povratku smo posjetili i Solun ili Thessaloniki. Kad smo se sedam dana kasnije vraćali, bili smo puni utisaka, za većinu bio je to prvi posjet nekoj stranoj državi, a posebno kolijevci svjetske civilizacije i kulture.
Prvi vrbovečki maturanti na kultnoj Akropoli …
4. B je na svoj maturalac išao tek početkom svibnja 1966. I oni su za svoje putovanje odabrali još jednu kolijevku svjetske civilizacije i kulture, Italiju: Rim, Veneciju i Trst.
Sjećanja …
Iako su neka sjećanja izbljedila, druga su još jako živa. Ante Džaja tjerao nas je da učimo neku Beethovenovu simfoniju: „Radost, iskro sve ljepote …“, koja je postala himna Europske unije. Osim što smo učili matematiku, fiziku, kemiju, književnost i jezike, naši profesori Markas (prof. D. Marković) omogućili su nam i tečaj plesa: s nekog škripavog gramofona (doba vinila!) orili se bečki valceri, engleski valceri, polke, ali i twist. Mi smo u ritmu mrmljali jen, dva, tri … i usput kao slučajno, ali i namjerno gazili po partneričinim prstima, a one ne baš slučajno i po našima. Markas nas je učio i latinski jezik, napamet smo naučili sve „dictae i sentetiae“, pamtim još: „Repetitio mater studiorum est“, dobro plasirane donosile su sigurnu četvorku, a „Gaudeamus igitur“ s malo sluha, čistu peticu. Sjećam se i posjete HNK. Prisustvovali smo predstavi A. Šenoe : „Ljubica“. Predstava je trebala završiti upravo u vrijeme polaska našeg zadnjeg vlaka. Od profesora smo dobili uputu kada oni ustanu da i svi učenici u najvećem miru napuste dvoranu, ali stolice tada još drvene tubonjale su dvije/tri minute.To je izazvalo nedoumicu kod publike i veliku zbrku kod glumaca koji nisu bili navikli na tako masovno napuštanje svojih predstava. No, većina naših učenika ostalo je na šestom peronu, naravno sa svim profesorima, čekajući prvi vlak koji je išao tek u pet sati ujutro. Rezime: dramu nismo vidjeli (do kraja), tragedije na sreću nije bilo pa je sve ispala dobra komedija.
Napisao : Damir Crnogaj, polaznik prve generacije Gimnazije „Vladimir Nazor“ Oprostite na lapsus linguae ili lapsus calami.